Ptica nad Bosforom
Saša Simonović, rođeni Dečanac, poslednju deceniju živi i radi u Aranđelovcu. Od prošlog proleća je direktor Centra za kulturu i obrazovanje i tokom tog perioda je objavio dva romana.
Ptica nad Bosforom je roman koji nije obiman i, kao i autorov prvenac, brzo se
čita jer se tako i radnja odvija. Sve ono što se u romanu događa je moguće, mada mi se čini da je možda mnogo za taj broj strana. Ipak, priča je zanimljiva, sa preokretima koji hrle raspletu.
Po meni, roman je u rukopisu trebao da odleži još neko vreme sklonjen u stranu, pa da ga posle te vremenske distance, kada se sve malo slegne, autor pročita i preradi. Ovako, kroz ceo roman se oseća neka žurba i nestrpljenje. Ja lično ne volim pluskvamperfekat i rečenice tipa: “Šampanjac se već bio ohladio”, kakvih ima priličan broj. Lektura nije urađena najuspešnije i ima puno pravopisnih greška. To je moguće ispraviti, ali čemu žurba i zašto svako prvo izdanje mora da bude takvo, pa tek prerađeno da bude bolje?
Romanom dominira islam, detalji iz Kur’ana, podaci o brzini širenja ove religije, objašnjenja pojmova i slično, što nije loše kao opšteobrazovni detalj, ali je nekako suviše naglašeno. Svi ovi pojmovi pisani su latinicom (a to nije njihov izvorni oblik) verovatno da im se naglasi značaj. Radnja se odvija u malom gradu u blizini Beograda (Ar, definitivno) o kome supruga direktora škole (poreklom iz Zubinog potoka, rođena i odrasla tu) kaže:
“Zaista, nikada neću shvatiti toliki ponos činjenicom da ste rođeni u ovom gradu i da u tom gradu treba i da satrunete. Ono što mi najviše smeta jeste malograđanština kojom je ovaj svet debelo nagrađen od strane svevišnjeg. Oni sve koji nisu rođeni ili ne vuku korene odavde nazivaju došljacima…”.
Moji roditelji su došli u Aranđelovac iz Rekovca. Ovde sam rođena i odrasla i niko me nikada nije nazvao došljakom, tako da mi je ovo stvarno zasmetalo. Ne kažem da toga nema, ali verujem da nije izraženo u tolikoj meri, na kraju krajeva, svi smo mi odnekud došli.
U nastavku ove priče direktor škole se žali da ljudi koji dolaze sa strane polako preuzimaju primat pri zapošljavanju, dobijanju stanova, započinjanju poslova… :
“Pa kako da ne preuzmemo primat, kada smo mi došljaci pametniji, sposobniji i lepši od vas. Vama je ovde najbitnije da se na slavama, svadbama i sličnim slavljima što više najedete krmetine, i popijete što više alkohola. Kao stoka ste, bre.”
Ove rečenice su me, u kontekstu čitavog romana, dovele u veliku dilemu: da li je ovo umetnička sloboda ili nešto drugo?
Draga Bebika,
mislim da je Vas komentar o knjizi u najmanju ruku nekorektan. Naravno, svako ima prava da moju knjigu tumaci na svoj nacin, ali je krajnje neumesno da izdvojite dve recenice koje su potpuno nebitne za radnju romana, i na osnovu njih pokusate da donesete ili cak nametnete nekakve zakljucke.
Zao mi je sto niste izdvojili delove koji govore o ljubavi, patnji, emocijama…
Zao mi je sto knjigu posmatrate kroz prizmu autora, kako ste naveli kao “Direktora Centra za kulturu i rodjenog Decanca”. Nadam se da cete prevazici predrasude i kao radnik biblioteke hrabro stati iza svakog mladog autora koji se usudi da objavi svoje rukopise. Da je srece da takvih ima vise u nasem usnulom gradu.
Pozdrav Sasa Simonovic
Rečenice izvučene iz konteksta obično dobiju prizvuk koji ne treba.
Mislim da oštre kritike ne treba shvatiti kao nagovor za odustajanje, čak suprotno. Po meni, najgore je kad kritika nema, to znači potpunu ravnodušnost i da nikoga niste pomerili napisanim, ni na jednu stranu.
Saša,
komentar ne može da bude nekorektan; to je (vrlo) lični stav onoga ko iznosi komentar i može da se Vama (kao autoru) dopadne ili ne, potpuno legitimno.
“Nekakvi zaključci” su opet lična stvar, onoga ko je odvojio vreme da pročita knjigu i prokomentariše je na sajtu.
Verujem da ne bi prokomentarisali komentar knjige da je bio skroz pozitivan; takođe verujem da ovakav komentar ne znači da Danijela nije “stala iza mladog autora” već da iznosi kritički (lični) stav o Vašoj knjizi - a to je, verujem, više no što će većina vaših čitalaca uraditi.